Noge su mu se kretale gore-dole poput klipova. Tela su se sudarala oko njega, a uši su mu ispunjavali zvuci naprezanja i povici. Spustio je rame i napeo mišiće na butinama. Četvrti pokušaj, a do cilja je ostalo još samo malo. Masivna, opremom zaštićena tela razmicala su se pred njim. Zavikao je i probio se napred, pružajući ruke i gurajući loptu ispred sebe baš u trenutku kada je snažno udario o blatnjav teren.
Na usnama mu se pojavio osmeh, a zatim ga je, poput metka, prostrelio najjači bol koji je ikada osetio – bol koji je krenuo iz njegovog levog skočnog zgloba. Pobednički poklič pretvorio se u zagušen krik. Sve je utonulo u mrak……. Branko je posmatrao saigrače kako izlaze iz bolničke sobe; leva noga mu je bila podignuta u sistemu za ekstenziju. Udario je rukom o krevet. „U kurac!”, opsovao je.
Poslednja utakmica a sledeća sezona je propala jer mu je zalutala kopačka smrskala donji deo potkolenice. Mogao bi da pauzira godinu dana pa da proba da se oporavi i pokuša da nastavi karijeru, ali koja je svrha? Uprkos deceniji treninga, brojnim uspešnim sezonama, rekordima u fudbalskim ligama u srednjoj školi i sada u klubu – sve je bilo gotovo. Nema više fudbala. Kraj, a tek mu je 20 godina!
Uzdahnuo je i namestio se na jastuke poređane iza njegovih leđa. Nema više fudbala. Nikada više. Čvrsto je zatvorio oči i stegao bolničke čaršafe. Čitava katastrofa mu se odvijala pred očima; okretao je glavu, škrgućući zubima. Psihološki je bio uništen… bol ona fizička bila je nebitna… bol u duši ogromna. Potencijal kojem su mnogi procenjivali sjajnu karijeru – ugašen je!

***
Dve nedelje kasnije, Branko je, oslanjajući se na štake, hramljući izašao iz bolnice. Odgurnuo je vozača taksija koji je pokušao da mu pomogne da uđe u automobil. Gledao je kako pejzaž promiče pored njega, pogledom izgubljenim u praznini. Na fakultetu je bila pauza usled novogodišnjih praznika, predavanja su završena. Studentski grad je bio potpuno pust. „Bolje ovako”, rekao je Branko sebi dok je trpao odeću u sportsku torbu. „Bolje je otići tiho, bez svih tih gluposti.”
Njegovi roditelji su otišli u neku misiju u bogom zaboravljenu zemlju trećeg sveta. Njegova sestra se, nakon teškog razvoda, borila sa životnim nedaćama, zajedno sa svoje dvoje dece. Tako su preostali samo ujak Zoran i baka Danica. Sa obzirom na to da je ujka Zoran živeo u sićušnom garsonjeri i kupao se jednom mesečno, zamolio je vozača taksija da ga odveze do železničke stanice.
**
Nakon dvočasovne vožnje, zamolio je konduktera da izbaci njegovu torbu iz voza. Krenuo je za njom, oslanjajući se na štake dok se pažljivo kretao. Zamalo se spotaknuo, ali je uspeo da održi ravnotežu, bacivši pogled levo-desno po praznom peronu. Božićne lampice su treperile na krovnim gredama i duž prozora male, napuštene stanice. Divno. Gurnuo je torbu nogom napred. Savršen početak praznične sezone.
„Gospodine Rašić.” Dubok, muški glas naterao ga je da podigne pogled.
„Marinko?” upitao je sa osmehom. Visok, stariji čovek klimnuo je glavom i uzvratio osmeh.
„Gospođa Rašić je bila sprečena, ali s nestrpljenjem očekuje vaš dolazak.” Marinko je pokazao rukom udesno i sagnuo se da uzme Brankovu torbu. „Bilo je baš bolno…” rekao je Marinko, pokazujući na Brankovu nogu.
„Da”, odgovorio je. „Ali lekari kažu da ću do Božića moći da odbacim štake.” Marinko je klimnuo glavom, a Branko je krenuo za njim ka crnoj limuzini koja je usamljeno stajala na parkingu stanice. Deset minuta kasnije, automobil je prošao dugim prilazom i zaustavio se velike kuće od crvene cigle. Branko je podigao pogled. Vila porodice Rašić uzdizala se pred njim – tri sprata impozantne arhitekture iz kasnog viktorijanskog doba, sa sve kulama, tornjevima i dubokom, širokom prednjom verandom.
Žućkasta svetlost sijala je kroz prozore u prizemlju. Marinko mu je pomogao da izađe iz automobila i poneo njegovu torbu. Vozač je otključao visoka hrastova vrata i uveo ga unutra. Branko je duboko udahnuo. Porodica Rašić dominirala je ovim gradićem pored rečne okuke još od kraja devetnaestog veka – prvo trgovinom drvenom građom, zatim bankarstvom i nekretninama, a sada investicionim fondovima koji su tiho rasli na računima rasutim od Srbije, preko Evrope, Čikaga, do Njujorka i dalje.
Bakina vila bila je dokaz i simbol njihovog kraljevskog statusa. Šteta, u gradu nije bilo drugih Rašića koji bi mogli da uživaju u privilegijama kraljevskog statusa. Brankovi roditelji su još osamdesetih godina „završili u religiji” i sve svoje vreme posvećivali „misionarenju” među nesrećnicima. Zoran je bio samotnjak koji se zazidao u nešto što je ličilo na sarkofag, a predstavljalo je njegov stan.
Brankova sestra se zaklela da nikada više neće kročiti u kuću Rašića; bila je previše zauzeta prodajom nekretnina i brigom o svojoj deci, te nije imala vremena da misli na brata koji je preko noći postao polu-invalid. Tako su ostale samo baka Danica… i to je to. U trenutku dok se Marinko, sa torbom u ruci, penjao uz veliko centralno stepenište, na kraju hodnika pojavila se visoka, vitka figura i tiho doklizila u Brankovo vidno polje.
Osmehnuo se kada je njegova baka ušla u svetlost lustera koji je visio iznad. Danica Rašić je bila u šezdesetima, ali su joj leđa bila prava, a ramena u savršenoj ravni. Nosila je crnu suknju i belu bluzu — odeću koja je isticala njenu vitku figuru. Branko je primetio njene sjajne cipele sa visokim potpeticama, dok mu je pogled klizio uz njene lepo oblikovane listove, sve do struka. Pogled mu se na trenutak zadržao na njenim grudima – ispunjavale su bluzu koja je otkrivala dubok dekolte, ukrašen nizom bisera.
„Novac može da kupi gotovo sve”, pomislio je Branko. „Ali važni su i dobri geni.”
Osmehnula se, tanke usne su joj se razmakle, otkrivajući zube bele poput slonovače. Njene krupne zelene oči su zablistale. Ona je senzualno podigla ruke, pozivajući ga na zagrljaj. Prišao joj je, oslanjajući se na štake, sve dok mu ona nije obmotala ruke oko vrata. Zaronio je nosom u njenu gustu, srebrnkastu kosu koja je divno mirisala, a obuzeo ga je oblak slatkastog parfema. Njen glatki obraz dodirnuo je njegov.
„Dobro došao Branko”, prošaputala mu je baka, a njen topli dah dodirnuo mu je uho. „Moje jadno dete.” Nežno ga je pomilovala po licu, dlanovima glatkim kao kod devojke od 20 godina.
„Hvala bako”, uzvratio je Branko šapatom, iznenada preplavljen iskrenom naklonošću – prvom koju je osetio ili primio posle mnogo meseci. „Drago mi je što sam tu… što sam se vratio.”
Danica je uzdahnula i priljubila se još bliže uz njega. Brankova ramena su se opustila, a prsti su mu čvršće stegli štake. Ona je ponovo uzdahnula, a Branko je osetio kako joj grudi klize uz njegov grudni koš. Blago je povukao kukove unazad. Jednom rukom mu je prošla kroz kosu, dok mu je druga skliznula na rame. Stegla ga je i potapšala. „Oh, Branko moj mili najlepši”, ponovo je uzdahnula, a njen dah mu je zapljusnuo uho.
Njena blizina i izlivi nežnosti učinili su da se oseti pomalo neugodno, ali istovremeno mu je prijalo što neko ceni njegovo prisustvo. Šake su mu se opustile na štakama. „Lepo je biti tu, vratiti se”, rekao je uz uzdah. Baka je zabacila glavu unazad, dok su joj ruke i dalje počivale u njegovoj kosi i na ramenu. Osmehnula se, a njene zelene oči srele su se sa njegovim.
„Zaista je lepo. Tako lepo, dragi moj. Baka je jedva čekala da te vidi. Znaš koliko te volim, ti si oličenje Rašića.” Brzo ga je poljubila u obraz i odmakla se, spustivši dlanove na njegove grudi. „Bilo mi je tako žao kad sam čula za…” Pogled joj je skliznuo nadole. Branko je klimnuo glavom.
„Da, i meni.”
Baka se nasmejala i razigrano ga pljesnula po snažnim grudnim mišićima. „Hajde”, rekla je, provukavši ruku kroz njegovu i okrećući se ka drugom kraju hodnika. „Marica je ispekla divno pile, a ti si sigurno gladan kao vuk.” Stegla ga je za mišić ruke dok je on, hramljujući, krenuo pored nje u trpezariju. Do sada je svoju posetu kući Rašića doživljavao kao bolnu nužnost.
Sada, dok je bakin nežan dlan počivao na njegovoj ruci, dok joj je kosa blistala na toplom svetlu, a miris njenog parfema lebdeo u vazduhu, preplavio ga je talas olakšanja. Večerao je i praktično odmah legao da spava, bio je iscrpljen od svega.
—-
Sledećeg jutra, pozdravio je Maricu, bakinu dugogodišnju kućnu pomoćnicu, dok je ulazio u kuhinju, trljajući oči u pokušaju da se razbudi. Dočekala ga je širokim osmehom i srdačnim zagrljajem. Kada je seo za kuhinjski sto, pred njega je postavila tanjir sa raznim prelepim poslasticama, domaćim jajima, slaninom, pogačom, sirom… a zatim i šolju kafe iz koje se pušilo. Hrana je bila božanstvena, a jaka kafa ga je potpuno razbudila. Nekoliko minuta nakon što je Marica otišla, u kuhinju je ušla njegova baka.
Od gutljaja kafe zastao mu je zalogaj u grlu. Starija gospođa nosila je uske pantalone skraćenih nogavica i providnu bluzu koja je isticala njeno bujno poprsje. Narukvice su joj zazveketale na zglobu dok je podizala ruku u znak pozdrava. Zaustavila se pored stola i raširila ruke. Branko se uspravio, oslanjajući se na sto i prebacujući težinu na nogu suprotnu od one povređene.
Baka Danica ga je ponovo zagrlila oko vrata, privukla njegovo lice svojoj kosi i blago pritisla svoje telo uz njegovo. On je na brzinu popio kafu i spustio slobodnu ruku na njene kukove. „Dobro jutro dragi. Jesi li se naspavao?”, rekla je Danica ushićeno. Prislonila je svoj obraz uz njegov.
„Jutro bako”, odgovorio je Branko, upijajući njen intenzivan miris. „Bukvalno sam se komirao sinoć.“
Potapšala ga je po potiljku i duboko uzdahnula. „Tako je lepo što si ponovo tu dušo”, prošaputala je. „Moj veliki, prelepi unuk. Vratio se tamo gde mu je mesto.”
Da li je samo umišljao ili je možda još čvršće priljubila kukove uz njegovo međunožje. Branko je ponovo progutao knedlu. Bakini prsti su mu prolazili kroz kosu, dok je ona duboko udahnula, a njene bujne grudi su se dizale i spuštale uz njegova prsa. Njeno toplo telo i taj zagrljaj izazvali su čudan osećaj u njegovom telu. Jutarnja erekcija koju do tada nije imao, kao da se budila. Stisnuo je zube i pokušao malo da se odmakne od nje.
Danica je odgovorila tako što je čvršće pritisnula dlanove uz njegov potiljak, ne puštajući ga, dok joj je struk ostao priljubljen uz njega. Branko ponovo progutao knedlu, zbunjen i posramljen. Baka Danica ga je lagano poljubila u obraz i naglo pustila. Zakoračila je unazad; oči su joj blistale, a obrazi blago zarumeneli. „Hajde dragi”, reče ona i okrenu se ka kuhinjskim elementima. „Pojedi doručak. Treba ti snaga za bolji oporavak.”
Branko je seo – previše zbunjen da bi nastavio da jede. Baka se vratila za sto sa šoljom u ruci i sipala sebi kafu. Otpila je gutljaj i posmatrala ga preko ivice šolje. Da je mogao da se izmigolji, učinio bi to. Umesto toga, oborio je pogled ka tanjiru i viljuškom počeo da premešta kajganu. „Dušo”, reče baka. On podiže pogled ka njoj. „Zvala sam doktora Mutića. Sećaš ga se, zar ne?”
Branko klimnu glavom. „Sećam ga se, naravno.”
„Preporučio je neke vitamine i tako to… da bi se brže oporavio.” Zastala je i spustila šoljicu kafe na sto. „Šta misliš, bi li ti to odgovaralo?”
Branko ponovo klimnuo glavom, susrevši se pogledom sa bakom. „Što da ne? Voleo bih da stanem na noge što je pre moguće.”
Danica se osmehnula i prišla mu bliže. Stavila mu je ruku na rame i blago ga stegla. „Fantastično!” rekla je uzbuđeno. „Već je pripremio nešto. Marica će ti doneti.” Zastala je, dok joj je ruka i dalje milovala rame. „Kad budeš spreman – sredila sam i staru sobu za trening.” Prstima mu je čvršće stegla rame. „Znam da voliš da vežbaš. I… pretpostavljam da ćeš hteti da se vratiš tome.”
Osećaj njenog dodira je bio tako prijatan. Ali, istovremeno je osetio i želju da se izmakne od njenih vitkih, nestrpljivih prstiju. Njen dodir u njemu je budio čudan osećaj. Danica ga je blago potapšala po ramenu. „Ja idem u Ženski klub”, rekla je. „Neće me biti veći deo dana. Ali večeramo u šest.”
„Važi bako”, odgovorio je.
„Osećaj se kao kod kuće. Zapravo, ovo i jeste tvoja kuća. Samo pozovi Maricu i Marinka – učiniće sve što poželiš.”
„Zvuči dobro”, uzvratio je.
Baka je stajala pored njega. Spustila je ruke na kukove i zagledala se u njega. Zbunjen, Branko joj je uputio slab osmeh. „Eh, moj blesavko”, rekla je Danica uz osmeh. „Zar nećeš da zagrliš baku za rastanak?”
Branko se nasmejao i uz napor ustao. Bakine ruke su ga obuhvatile oko vrata kada ga je čvrsto privukla sebi. Više nije bilo nikakve nežnosti; pritisnula je svoje telo uz njegovo i prislonila usne uz njegovo uho. Onaj osećaj golicanja ponovo se javio u međunožju. „Toliko si mi nedostajao”, prošaputala je Danica promuklim glasom, pravo u njegovo uho. „Biće nam tako lepo zajedno. Zar ne dragi?“
Branko je drhtavo klimao glavom, a njen zagrljaj se na trenutak stegao pre nego što ga je pustila. Poljubila ga je u obraz. „Izrastao si u tako zgodnog mladića, prosto ne mogu da te se nagledam“, rekla je Danica, dok su mu obrazi plamteli od crvenila. „Tako sam ponosna na tebe.“ Okrenula se na petama i krupnim koracima izašla iz kuhinje. Branko duboko udahnu, a telo mu je drhtalo od snažnih emocija.
Sabrao se i ponovo seo na stolicu. Nekoliko minuta kasnije, pojavila se Marica sa visokom čašom ispunjenom zelenom tečnošću. „Od doktora“, rekla je žena, pažljivo spuštajući čašu na sto. Branko je blago podigao obrvu, uzeo čašu i ispio je u jednom dugom gutljaju. Bila je istovremeno slatka i gorka — sa ukusom zemlje i metala. Brzo je popio malo kafe kako bi uklonio taj ukus.
***
Tokom naredne nedelje, on i ostali ukućani ušli su u prijatnu, ustaljenu rutinu. Branko je ustajao rano i jeo doručak koji bi pripremila Marica. Baka bi ga pozdravila pre nego što bi krenula u obavljanje svojih svakodnevnih poslova. Tokom dana popio bi tri, a ponekad i četiri čaše te čudno obojene tečnosti. Marinko mu se povremeno pridruživao na ručku. Veći deo popodneva provodio je čitajući ili dremajući.
Baka bi mu se pridružila na večeri — svake večeri tačno u šest. Nakon toga bi razgovarali ili gledali film na velikom televizoru u prostranom, gotovo pećinski velikom dnevnom boravku. Baka bi obično odlazila na spavanje sat vremena pre njega. I tako, iz dana u dan. Samo su dve stvari narušavale tu rutinu. Kao prvo, baka je sada zahtevala zagrljaj i dug pozdrav svaki put kada bi se sreli. Tokom doručka, kada bi odlazila iz kuće, kada bi se vraćala, pre večere, pre nego što bi otišla u krevet.
Njena fizička blizina i očigledno uživanje u njoj u početku su ga pomalo zbunjivali, pa čak i uznemiravali. Međutim, vremenom se sve više navikavao na njen obraz prislonjen uz njegov, na svoj nos zariven u njenu kosu, na njeno telo koje se dodirivalo sa njegovim. Nije je pamtio kao naročito nežnu osobu. Ali, možda sada, kada je ostala sasvim sama — jednostavno ceni prisustvo porodice.
Druga stvar je dodatno zakomplikovala prvu. Napici dr Mutića su čudesni. Samo nekoliko dana nakon što je popio onaj prvi sadržaj iz zelene čaše, gotovo je mogao da oseti kako mu kost potkolenice oživljava, sraste, ozdravlja. Bol u skočnom zglobu je nestao, pa je mogao normalno da hoda, umesto da šepa. Štake su mu stajale naslonjene na zid spavaće sobe. Činilo se da ti neobični napici jačaju i ostatak njegovog tela – ruke su mu postale čvršće, a butine snažnije.
Budio se ujutru s osećajem da bi mogao da skače tri metra u vis. Kako se osećao sve bolje, dva puta dnevno odlazio je u prostoriju koja je nekada bila soba za igru. Baka Danica ju je pretvorila u potpuno opremljenu teretanu, sa tegovima, stalcima i šipkama raspoređenim ispod visećih svetiljki. Do kraja prve nedelje u kući Rašićevih, Branko je već rušio svoje lične rekorde u potisku sa klupe i vežbama sa bučicama. Počeo je čak da radi čučnjeve i mrtvo dizanje.
Činilo se da mu telo buja, ispunjeno novim, snažnim mišićima. A što je njegovo telo postajalo veće i jače, to je i njegov libido postajao snažniji i neumoljiviji. Budio se sa snažnom erekcijom, zadovoljavao se pod vrelom vodom nakon svakog treninga, a morao je i da napušta kauč u dnevnoj sobi kad god bi se u filmovima koje je gledao s bakom pojavila makar iole privlačna glumica. Osećao je kao da mu je i kurac bujniji, mogao bi da drka i pola sata bez pauze a da ne svrši.
Ali bakini česti zagrljaji sada bi momentalno izazvali erekciju. S jedne strane, bilo mu je neprijatno i želeo je da se izvuče iz njenog zagrljaja. S druge strane, osećaj je bio toliko prijatan da je poželeo da je čvrsto zagrli i priljubi karlicu uz nju. Baka Danica kao da nije primećivala njegovu unutrašnju borbu. Štaviše, Branko je primetio da su njihovi zagrljaji sada duži, a njihova tela manje oprezna.
Sve je kulminiralo pred Novogodišnju noć. Baka Danica ga je, kao i obično, dočekala za doručkom, a on se gotovo koprcao u njenom zagrljaju. „Dragi moj”, rekla je duboko uzdahnuvši dok ga je puštala. „Deluješ nekako nelagodno jutros.”
„Emmm…”, zamucao je. „Sve je u redu. Samo se još nisam potpuno razbudio, valjda.”
Danica mu se osmehnula i prešla vrhom dugog nokta preko njegovog obraza. „Pravi si pospanac”, rekla je, pritiskajući dlan o njegove grudi. „Sigurno su to vitamini doktora Mutića.” Branko je slegao ramenima. „Danas nemam nikakvih obaveza”, nastavila je baka, dok joj je osmeh i dalje igrao na usnama. „Samo ti i ja. Dala sam Marinku i Marici slobodan dan.”
Branko je klimnuo glavom. „Razmišljala sam…”, zastala je Danica. „Mogli bismo prosto da se opustimo… i, možda…” On se osmehnuo, ohrabrujući je da nastavi. „Razmišljala sam”, nastavila je, spuštajući pogled. „Razmišljala sam da bi mogao da mi pokažeš svoj trening.” Brzo je podigla pogled ka njemu, a njenim licem preleteo je lukav izraz. „Da vidim kakav si napredak ostvario.”
„Naravno bako”, rekao je. „Mada je pomalo dosadno. Samo ja i gomila tegova. Ali…”
Danica se još šire osmehnula i pljesnula dlanovima. „Odlično!” uzviknula je oduševljeno. „Šta kažeš… za sat vremena?”
Branko je klimnuo glavom. „Može. Zašto da ne?”
Nasmejali su se zajedno. „Taman mi treba malo vremena…”, rekla je Danica, stežući mu grudni mišić. „Moram da upakujem nekoliko poklona… ne mogu da se oslonim na Deda Mraza.” Potapšala ga je i okrenula se. „Vidimo se za sat vremena dragi.”
Branko je posmatrao kako izlazi iz kuhinje. Uvek je cenio njenu vitku figuru – njene tanke noge, uspravna ramena i kičmu, gole ruke i duge, nežne prste koji su svedočili o njenoj eleganciji. Ali jutros, prizor njene zategnute zadnjice koja se njihala ispod uske suknje izazvao je vrelinu u njegovim preponama. Uzdahnuo je, dok su mu oči ostale prikovane za njenu gracioznu pojavu, a polni organ počeo da se budi ispod donjeg dela trenerke.
„Bolesno kopile”, rekao je sebi dok je baka Danica nestajala iza kuhinjskih vrata. Sa druge strane, pomislio je, mlad je, heteroseksualac, zatvoren u velikoj, staroj kući sa samo dve žene – od kojih je jedna bila ljubazna, punačka i nedostajao joj je jedan donji zub. Zakikotao se setivši se Maricinog krivog osmeha, pa se spustio niz stepenice ka renoviranoj prostoriji za igru. Imao je vremena da se lepo istegne i pripremi za trening.
Kraj 1 dela

+ Još uvek nema komentara, budite prvi koji će dati svoje mišljenje
Dodajte svoje mišljenje